INFINITY

Pogreška potvrđivanja ili pristrasnost potvrđivanja je tendencija kod ljudi da favorizuju i pamte informacije koje su u skladu sa prethodno zauzetim stavom i pretpostavkama bez obzira da li su oni istiniti. Kao rezultat ljudi prikupljaju dokaze i selektivno povlače informacije iz memorije interpretirajući ih na pristrasan način. To koriste lukavi političari plasirajući narodu ono što masa želi da čuje. Kada se čovjek koji blago naginje nekoj ideji nađe okružen drugima koji toj ideji takođe blago naginju, ovaj efekat se multiplicira jer jedni drugima nude različite argumente u skladu sa početnom hipotezom, dok na kraju svi ne budu potpuno privrženi onome čemu su u početku samo blago naginjali. Tako se od početnog stanja umjerenih ali neinformisanih mišljenja stiže do zajedničkog, ekstremnog i, u ograničenom smislu riječi, bolje utemeljenog stava.

Sintagmu iz naslova skovao je Karl Mannheim (Karl Manhajm rođen 27. mart 1893, Budimpešta; 9. januar 1947, London) mađarski sociolog i filozof, autor izuzetno važnog djela "Ideologija i utopija". Karl Mannheim smatra da čovjek uopšte ne misli, već da to, umjesto njega, čini grupa. U studiji "Ideologija i utopija", on kaže: "Individua samo u ograničenom smislu stvara iz sebe same način govora i mišljenja koji joj pripisujemo. Ona govori jezikom svoje grupe; ona misli na način na koji misli njena grupa(...) Dakle, ne misle ljudi kao takvi, kao izolovane individue, nego ljudi misle u određenim grupama koje su razvile specifičan način razmišljenja". Ocenjujući da je, u tom smislu, svaka individua "dvostruko predodređena", Mannheim zaključuje:"Strogo uzeto, zaista je pogrešno kada se kaže da pojedinačna individua misli". Svako je mišljenje o društvu i duhu društveno uvjetovano; zahtjev za objektivnom spoznajom istine ne može se nikada zadovoljiti. Nijedno posebno mišljenje, nijedna posebna "ideologija", ne može pretendirati da je ispravnija od drugih. Jedini koji se idealu objektivne spoznaje mogu donekle približiti po Mannheimu su "slobodno lebdeći intelektualci" koji se striktno suzdržavaju od sudjelovanja u društvenim i političkim borbama, te stalno provode znanstveno-sociološku samokontrolu vlastitih ideja. Oni su jedini sposobni da se uzdignu iznad društveno uvjetovanog mišljenja. To donekle ruši mit o čoveku koji misli, koji promišlja sebe i svijet. Kad bi čovjek racionalno preispitao "osobne stavove" za koje drži da su "njegovi vlastiti", ubrzo bi shvatio da zastupa 95% tuđih stavova i razmišljanja, usvojenih kroz obrazovanje, kulturu i odgoj kao i putem svakodnevne indoktrinacije. Uprkos tome svi imaju "svoje mišljenje" i često ga nastoje braniti po svaku cijenu.

Ljudi su po pravilu subjektivna bića koja imaju potrebu za objektiviziranjem te subjektivnosti kako bi se bolje osjećali. Ljudi u principu razmišljaju stereotipno. Stoga je potrebno potrošiti sve stereotipe da bi došli do neke kreativne ideje. Tako se ponašamo i u životu. Zgrabimo prvi stereotip na koji naiđemo i prestanemo dalje istraživati. Ilustrativna je sljedeća anegdota:
Jedan čovjek vozeći se u kupeu prve klase u Španiji, na svoje oduševljenje primjećuje da naspram njega sjedi slavni umjetnik Pablo Picasso. Skupivši hrabrost upita slikara "Señor  Pablo, vi ste sjajan umjetnik, ali zašto je sva vaša umjetnost, općenito sva moderna umjetnost tako zamršena? Zašto ne slikate stvarnost umjesto tih izopaćenja?"
Picasso je oklijevao za trenutak, a potom upitao. "Kako vi mislite da izgleda stvarnost?" Čovjek posegnu za novčanikom i izvadi sliku svoje supruge. "Evo, ovako. Ovo je moja supruga." Picasso uzima fotografiju, gleda je i nacerivši se reče: "Zbilja? Veoma je mala, a k tomu još i pljosnata."

Zašto se slavi Nova Godina? Šta znači to bacanje starog i isticanje novog kalendara - u vremenu kad je vrlo moguće da sutra bude gore nego danas. Mora da se radi o nečemu što je imanentno ljudskom biću jer se slavi širom svijeta neovisno o dobi, rasi, jeziku, kulturi ili vjeroispovjesti. Vjerovatno se radi o temeljnoj ljudskoj potrebi pomirenja sa prošlošću i polaganja nade za budućnost. Mada se ovo čini logički neosnovanim ipak ovakva slavlja prekidaju naše bistvovanje u mašini svakodnevnice te nam dopuštaju otklon i šansu da restartujemo osobni sistem i popravimo greške u njemu...

Recentna istraživanja su pokazala da učeći maternji jezik, mi zaista usvajamo određene obrasce mišljenja koji oblikuju naše iskustvo na značajan, često iznenađujući način. To ne znači da ako u jeziku ne postoji riječ za neki koncept, govornik neće biti u stanju da razumije taj koncept. Da li govornici engleskog jezika koji nikada nisu čuli njemačku reč Schadenfreude (pleasure derived from seeing others in suffering or in trouble) imaju teškoća da shvate koncept uživanja u tuđoj nesreći? Ako inventar gotovih riječi u vašem jeziku određuje koje koncepte ste u stanju da shvatite, kako je moguće da ikada naučite išta novo? Dakle, ne postoji dokaz da bilo koji jezik onemogućava svoje korisnike da misle bilo šta. Ali pogledajmo na koji način jezik zaista oblikuje naš doživljaj svijeta. Čuveni lingvista Roman Jakobson sažeo je najbitniju činjenicu o razlikama među jezicima u kratku i jasnu misao: "Jezici se suštinski razlikuju po onome što moraju da prenesu, a ne po onome što mogu da prenesu." Ova misao je ključ za razumijevanje stvarne moći maternjeg jezika: kada različiti jezici na različite načine utiču na naš um, to nije zbog onoga što nam naš jezik dopušta da mislimo, nego prije zbog onoga na šta nas obavezuje da mislimo. I kad mislimo i govorimo o jeziku ponovo moramo koristiti jezik i misli oblikovati uz pomoć riječi. Da li smo zarobljeni u jeziku? Poznati američki psiholog Steven Pinker kaže da ne moramo biti zarobljenici jezika. Mi prirodno mislimo metaforički. Na primjer, o vremenu često mislimo u smislu prostora "to je daleko u budućnosti" ili "sa vremenske distance"; i ljubav u smislu putovanja - "prešli smo skupa daleki put." Ovo nam pomaže da nešto što je apstraktno poput vremena ili ljubavi smjestimo u prostornu trodimenzionalnost gdje smo uglavnom "kod kuće."

Mnoge ljude koje mislimo da poznajemo, poznajemo samo u određenim kontekstima - ako je neko dobar prema nama ne mora značiti da je općenito dobar. Moral se mijenja od situacije do situacije. Teško je predvidjeti ponašanje ljudi u situacijama u kojima ih nismo vidjeli. Mnoge ljubavne veze funkcionišu skoro besprijekorno dok npr. neki par ne ode prvi put zajedno na more. Tu imamo promijenjen kontekst i situaciju gdje se karakteri pokazuju u novom svjetlu i često može doći do problema u vezi. Često zaključujemo da ako je neko požrtvovan ili pak arogantan prema nama,da su to naprosto požrtvovane i arogantne osobe, dobri, odnosno loši ljudi, i da će se ta požrtvovanost i arogancija ispoljiti bez obzira da li su učitelji, ljubavnici ili ministri u vladi – dakle, svuda i uvijek. Ispostavlja se, međutim, da je korelacija moralnosti ponašanja u različitim situacijama slaba. Već prije više od pola vijeka se znalo da poštenje djece, na primjer, veoma zavisi od toga da li se radi o poštenju u školi, kući ili školskom dvorištu. A čak i kad se radi o poštenju u školi ponašanje djece zavisi od toga da li se radi o prepisivanju, laganju ili sabiranju poena u svoju korist. Ovo ne znači da su ljudi potpuno nepredvidljivi, već samo da je teško predvidjeti njihovo ponašanje u različitim kontekstima. Dosljednost u ljudskom ponašanju postoji, ali to nije dosljednost karaktera, već dosljednost sličnog ponašanja u sličnim situacijama. Sve ovo govori da i povremena razočarenja u prijatelje nisu ništa posebno i ne treba ih tretirati kao grom iz vedra neba. Zapravo se može reći da su rijetki ljudi koji posjeduju moralni integritet koji se ispoljava konzistentno u svim situacijama. Izuzetne i drastične situacije ne pokazuju kakav je ko zaista, nego kakav je ko u izuzetnim i drastičnim situacijama, što u svakodnevnom životu može ali ne mora da bude relevantno. Fragmentirani karakter donekle objašnjava kako je moguće da zločine organizuju i u njima učestvuju brižni roditelji, požrtvovani nastavnici i stotine hiljada ni po čemu izuzetnih ljudi.

Život je tek mali temporalni isječak konačnosti između dvije beskonačnosti: one prije nas i one poslije nas. Iskustvo smrti drugog, iskustvo smrti kroz drugog, bliskog, najneposrednije može da nas suoči sa idejom naše sopstvene konačnosti. Sve ostale anonimne smrti su daleko. One nisu naše.